Kao što smo prilikom osnivanja našeg medija obećali, ne bavimo se političkim temama i političkom trgovinom u Crnoj Gori. Međutim, sportom, koji je mnogo puta obradovao naciju, a u poslednje vrijeme donio mnogo razočarenja, hoćemo i imamo pravo.
U prvim godinama poslije sticanja nezavisnosti Crne Gore, crnogorska reprezentacija i pojedinci su postigli zavidne rezultate, samo da se podsjetimo vaterposlista, zatim ženske rukometne reprezentacije, prelazak kosarkaša u „A“ diviziju, Ivana Strugara, Marije Vuković i mnogih drugih. Jedino nam fudbal realno nikako nije išao. Bilo je dobrih pojedinaca ali je reprezentacija uvijek nekako zaostajala.
U poslednje vrijeme uspjehom se računa ako se bilo koja od reprezentacija plasira u završnu fazu nekog takmičenja. Često se opravdanja nalaze u tome da nije veliki izbor sportista u bilo kojem sportu u zemlji koja, po poslednjem popisu, kada se odbije broj stranih državljana ima oko 500.000 stanovnika i tome što su loši uslovi za rad u domaćim klubovima. Prvo opravdanje bi i nekako moglo proći, iako ne sasvim. Zaista, odliv stanovništva mlađih generacija od početka Svjetske ekonomske krize dostigao je skoro 100.000 hiljada što je za Crnu Goru itekako značajan broj. Međutim, drugo opravdanje koje se koristi i nije sasvim na mjestu, a to iz razloga što se mijenjaju treneri i selektori po svakom osnovu osim po sportskom, kao i zato što je država u proteklom periodu izdvajala značajne sume novca za unapređenje uslova za rad klubova i pojedinaca. Jedina mogućnost je da se taj novac izgubio negdje na putu do svojih krajnjih korisnika.
Osim uobičajenih problema koji su poznati crnogorskoj javnosti, navešćemo samo sledeći primjer odnosa prema reprezentaciji: Muška košarkaška reprezentacija je prije nekoliko dana odigrala prvi kvalifikacioni meč protiv reprezentacije Njemačke, a sama najava tog meča je pasivno djelovala na igrače kao i na cjelokupnu javnost. Priča da je Njemačka šampion i da skoro bukvalno nemamo u tom meču šta da tražimo, otpisivanje svake nade i vjere u svoj tim unaprijed, iako su momci u par navrata pokazali da mogu potpuno parirati njemačkim kolegama. Ovo nikako nije dobar pristup. S druge strane, nakon ostvarene pobjede protiv Švedske svi su uputili čestitke i pružili podršku reprezentaciji.
Reprezentacije su naše i kad pobjeđuju i kad gube i to je ono što imamo trenutno najbolje u ekipnim sportovima i u skladu s tim treba i razvijati svijest javnosti.
Poruka cjelokupne javnosti, a pogotovo sportskih radnika treba da bude da politika ne treba da se miješa u sport, osim u administrativnom dijelu u ime države, da selektori treba da budu profesionalci koje će svi podržati i da se uoči svakog meča igrači spremaju da daju sve od sebe. Potrebno je razvijati sistem vrijednosti koji se zasniva na beskompromisnom poštovanju svoje nacije, države i njenih simbola i obilježja, uzajamnom poštovanju saigrača, stručnog štaba i svih ostalih koji su zaposleni u jednoj tako širokoj porodici. Respekt se treba reflektovati i prema protivniku, uz uvažavanje i sportski pristup, s željom biti bolji od njega u takmičenju. Naravno, sportska javnost, odnosno pojedinci koji uživaju izvjesni nivo respekta i iskustva u oblasti sporta, sudiće koliki su trenutni dometi i koje reprezentacije, iznijeće svoje prognoze i mišljenja, pa stoga sadašnji pristup treba definitivno promijeniti. Kao što treba promijeniti i pristup države ka ozbiljnom razvoju domaćih sportskih kolektiva.
B.P.